Knjiga sadrži latinski izvornik i hrvatski prijevod dviju Dominisovih knjiga iz fizike i to De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride i Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia, koje su objavljene u izvorniku godine 1611. i 1624. Ta dva Dominisova teksta važni su tekstovi hrvatske znanstvene baštine koji su imali znatan odjek u literaturi onoga vremena. Spadaju medu najistaknutija djela starih hrvatskih znanstvenika. Objavljivanje znanstvenih djela hrvatskih znanstvenika u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu od velike je važnosti za upoznavanje hrvatske znanstvene baštine i uopće kulturne baštine. Knjiga sadrži opsežne kritičke komentare na Dominisove tekstove, i to pok. prof. dr. Stanka Hondla na djelo De radiis visus... i Ivice Martinovića na djelo Euripus... Oba komentatora su poznati istraživači hrvatske znanstvene baštine.

Žarko Dadić
Iz recenzije knjige
OPERA PHYSICA / RADOVI IZ FIZIKE

Već rano su Dominisa zaokupile pojave plime i oseke, nebeske duge i optičkih leća. Puno prije je Zadranin Grisogono objašnjavao morske mijene privlačnom silom Mjeseca da bi tu teoriju dalje razradio Marko Antonije. Dok su Galilei i Descartes odbacivali uopće silu kao nešto opskurno i ostatak mistike, značajno je da hrvatski fizičari i filozofi Grisogono, Petris, Dominis i Bošković upravo polaze od sile u tumačenju prirode, što će biti i temelj Newtonove mehanike. U pismu Galilei čak kori Keplera zbog pristajanja uz tu mističnu predodžbu sile i navodi plimu i oseku kao dokaz Zemljine vrtnje, naravno pogrešno. Galileju je kao i Platonu bilo neupitno da se planeti kreću u kružnicama, savršenim i vječnim putanjama, dok je Johannes Kepler naslućivao neku quasimagnetsku silu koja vuče planete k Suncu. Prema tome nije Galileo, nemajući pojam sile, mogao otkriti princip ustrajnosti, a Descartes koji je tom principu bio blizu, tumači skretanje planeta od pravca eterskim vrtlogom koji nosi nebeska tijela. Inače tašt, Galilei je ismijavao Marka Antonija što vjeruje u Mjesečevu privlačnu silu, a ta je njegova kritika bila tim razornija što ga je Urban VIII. pozivao da svjedoči o Rabljaninovim zabludama i ne sluteći da će ga poslije njegov veliki zaštitnik predati Inkviziciji.
Dominisova istraživanja o dugi i slikama zraka svjetlosti u prolazu kroz leće ušla su u povijest fizike. Međutim, nedavno je poznati njemački fizičar Friedrich Hund objavio u svojoj Historiji da je Marko Antonije pronašao da se u sjeni Sunčeve zrake vidi više boja. Naime, prema teoriji ogiba valovi veće valne dužine jače zaokreću oko ugla pa se bijela svjetlost cijepa na spektar od crvenoga do plavoga. To isto opažao je Isaac Newton pri prolazu svjetlosti kroz kristalne prizme jer se zrake svjetlosti različito lome prema svojoj valnoj dužini. Ako se Newtonu i neće osporavati prioritet tog važnog otkrića, valja navesti da mu je Dominis bio preteča ne samo u teoriji plime i oseke nego i spektralne analize.
Kad je Rabljanin postao splitski nadbiskup, prema legendi je nastavio s optičkim istraživanjima u svojoj proširenoj bazilici, a prije utamničenja objavio je u Rimu svoj posljednji rad posvećen morskim mijenama. Fizika je, dakle, na njegovom početku i kraju, a između križni put crkvenog reformatora.

Ivan Supek
Iz recenzije knjige
OPERA PHYSICA / RADOVI IZ FIZIKE