...Djelo predlaže ključ za ostvarenje jedinstva svih crkava preustrojstvom Crkve od monarhijskog u aristokratsko uređenje, konkretno: biskupski kolegijalitet. Time je uzburkao sveukupnu kršćansku konfesionalnu Europu. Djelom skupa s rukopisom Retractationes M. A. de Dominis pokazao se pretečom II. Vatikanskog koncila, Koncila XX. stoljeća naukom o biskupskom kolegijalitetu kao putu k jedinstvu kršćanskih crkava. Budući da je djelo Marka Antuna de Dominisa De republica ecclesiastica bilo stavljeno na Popis - Index zabranjenih knjiga nije sačuvano u onoj količini u kojoj bi bilo sačuvano da nije bilo na Indexu. Dobro je, stoga, da se djelo, uključujući i Retractationes in Republicam ecclesiascam, koje se svemu unatoč pokazalo proročkim pretečom II Vatikanskog koncila naukom o biskupskom kolegijalitetu, 380 godina nakon izlaska posljednjeg tiskanog svedska, izda u de Dominisovoj domovini. Istina, moglo bi ga se izdati pretiskom. No kako izdavač ima u vidu prijevod na hrvatski kad bude moguće, nije neprimjereno da ga se tiska u ovom suvremenom knjigotisku, u kojem će izaći i prijevod. Obuhvaća šest svezaka uključujući i Retractationes kao sastavni sloj De Dominisove misli De republica ecclesiastica. Prvi svezak obuhvaća uvodne slojeve te prvu i drugu knjigu djela De republica ecclesiastica. Sadrži ukupno 848 stranica ili 70 autorskih araka. Predgovor sveukupnoj ediciji De republica ecclesiastica napisao sam ja Ivan Golub: Marko Antun de Dominis - teolog pomirenja. Ovo je probijanje leda. Kritičko izdanje čeka budućnost. Imajući pred očima netom izloženu cjelinu predlažem da se De Dominisovo šestoknjižje novčano pomogne za izdavanje.
Ivan Golub
Iz
recenzije knjige
De
republica ecclesiastica libri X
... Marko Antun de Dominis (1560-1624), senjski biskup, splitski nadbiskup, i dekan windsorski, teolog, fizičar, povjesničar crkve, filozof, jedna je od najznačajnijih duhovnih pojava Europe početkom 17. stoljeća, a djelo De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi) središte je njegova cjelokupnog opusa.
Vođen idejom o potrebi ujedinjenja raskolima razjedinjenih kršćanskih crkava, Dominis zaključuje da se Crkva udaljila od svojih izvora i postala suviše svjetovna na štetu svoje duhovne suštine. Gradeći svoje stavove na temeljima Svetog pisma, patristike, zaključaka crkvenih koncila, teoloških rasprava i povijesnih djela, Dominis u djelu obrazlaže prijedlog za realizaciju ponovnog jedinstva svih kršćanskih crkava, koje bazira na istovjetnosti njihovih temelja.
... Usprkos svojoj opsežnosti (cca 2000 dvostupačnih stranica folio formata) djelo je vrlo pregledno. Dominis iznosi osnovne teze u skladu s podjelom na knjige, koje predstavljaju tematski zaokružene cjeline, a poglavlja unutar njih razrada su pojedinih problema. Svaka knjiga sastoji se od dvanaest poglavlja koja su razdijeljena na velik broj, po brojevima obilježenih odlomaka.
Pred
nama je prva i druga knjiga tog opsežnog djela :
U I knjizi, kojoj je podnaslov: De forma Republicae
Ecclesiasticae, Dominis se bavi temeljnim pitanjima
oblika crkvene države kao organizacije, gdje je, prema
Evanđelju, jedino Krist pravi i istinski poglavar crkve.
Tražeći uzroke udaljavanja Crkve od njenog ideala zacrtanog
prvobitnim kršćanstvom, pokazuje da prema Svetom pismu,
apostoli kao Kristovi namjesnici na zemlji su u svim
svojim pravima i dužnostima međusobno jednaki i ravnopravni.
U II knjizi De Rectoribus, et Ministris Ecclesiae,
iz teze o ravnopravnosti apostola, kao Kristovih nasljednika
na Zemlji, Dominis određuje položaj biskupa kao njihovih
legitimnih, po istom principu razvrstanih, međusobno
ravnopravnih nasljednika.
Tako iz neutemeljenosti Petrovog primata pred ostalim
apostolima, Dominis izvodi neopravdanost papinog primata
pred ostalim biskupima, kojeg smatra osnovnim i glavnim
uzrokom svih razdora...
Vesna Tudjina Gamulin
Iz
recenzije knjige
De
republica ecclesiastica libri I, II
... Nakon objavljenog prvog sveska: De republica ecclesiastica, libri X.; libri I, II; Lamaro, Split 2003., koji sadrži prve dvije knjige djela, pred nama je drugi dio (knjige III. i IV.), čime je zaokružen prvi svezak originalnog izdanja, objavljenog u Londonu 1617. godine. Opsežnost djela već je u prvom izdanju zahtijevala izlaženje u svescima, te je prvi put tiskano u tri sveska.
... Gradeći svoje stavove na Svetom pismu i patristici, u prve dvije knjige Dominis je uspostavio temelje na međusobnoj ravnopravnosti apostola, te konzekventno odredio položaj biskupa kao njihovih legitimnih, po istom principu razvrstanih, međusobno ravnopravnih nasljednika.
U III. knjizi, kojoj je podnaslov isti kao i drugoj: De Rectoribus, et Ministris Ecclesiae, Dominis nastavlja analizirati hijerarhijske međuodnose unutar Crkve, te raspravlja o izboru, potvrdi, posveti i zaređenju biskupa, o pravima metropolita, primasa i patrijarha, te zaključuje da budući da po božanskom pravu nema među biskupima nikakve nadmoćnosti ni potčinjavanja, samo se po crkvenom pravu razlikuju stupnjevi dostojanstva pojedinih biskupskih sjedišta. U IV knjizi, De Romana Ecclesia, (zadnjoj knjizi prvog sveska), Dominis pokazuje da nema temelja za centralizaciju i apsolutizaciju vlasti u Crkvi. Autoritativnost pape kao središta vlasti Rimske kurije smatra bespravnom uzurpacijom i radikalno je poriče kao Crkvi stranu. Izjednačujući u vlasti sv. Petra s ostalim apostolima, tvrdi da pozivanje pape na Petrov primat nema oslonca u temeljnim pretpostavkama Katoličke crkve. Papa je za Dominisa samo rimski biskup, jedan od biskupa, čija su prava i odgovornost unutar Crkve. Dominis inzistira na tvrdnji da je Rimska kurija prisvojila primat koji od Krista nije dobila, već da ga je sama izgradila, stvorivši tako od Crkve svojevrsnu državu, kojoj je centralizirana i apsolutizirana struktura u suprotnosti s Evanđeljem i Kristovim učenjem. ... Dominisa je ekleziološka misao o mogućnosti ujedinjenja svih kršćanskih crkava dovela do politološkog zaključka o nužnosti odvajanja svjetovne od duhovne vlasti, a time do, za njegovo vrijeme, avangardne ideje o odvajanju Crkve od države. Dominisovo djelo De republica ecclesiastica važno je za razumijevanje ekumenizma, jer anticipira ideje usvojene tek nakon više od tri stoljeća na II. Vatikanskom koncilu, a postavljanjem problema odnosa crkve i države i danas je aktualno. U okviru nastojanja oko čuvanja i osvješćivanja naše kulturno-povijesne baštine, objavljivanje ove knjige omogućuje neposredni dodir s ovim izuzetnikom našega podneblja, te smatram da knjigu treba objaviti i u svakom pogledu podržati..
Vesna Tudjina Gamulin
Iz
recenzije knjige
De
republica ecclesiastica libri III, IV
Cijelo djelo De republica ecclesiastica nastaje u kontekstu rastakanja kršćanstva u Europi u 16. i 17. stoljeću (Katoličanstvo, Reformacija, Anglikanska crkva). Autor izričito tvrdi da mu je cilj pružiti prijedlog za obnovu kršćanskog jedinstva. Osim papina prvenstva nad biskupima Dominis vidi zapreku jedinstvu u papinu presizanju na političko područje i za zemaljskom vlasću. O tom raspravlja na početku V. knjige i u cijeloj VI. knjizi. Crkvi pripisuje samo vlast na duhovnom području, a niječe joj svjetovnu juristdikciju. Konkretno je to pokazao priklonivši se Mletačkoj Republici kad ju je papa Pavao V. udario interdiktom. De Dominis se, dakle, javlja kao reformator Crkve; ne u smislu reformacije Lutherove, nego u svojoj originalnoj zamislit. U drugom dijelu V. knjige Dominis raspravlja Reformacijom. Velikoim dijelom prihvaća njezin nauk o crkvenim sakramentima, ali se u tom udaljuje od tradicionalnog nauka Katoličke Crkve. Budući da je utočište našao u Engleskoj, u Anglikanskoj Crkvi, napisao je i djelo u obranu te Crkve od napada katoličkog teologa Fransisca Suareza. De Dominis se, dakle, našao u velikom suočenju, nazovimo to u "ekumenskom dijalogu" ovih triju kršćanskih denominacija. To će bez sumnje zanimati ne samo teologe i crkvene povjesničare ovh triju kršćanskih vjeroispovijesti nego i povjesničare društvenih i političkih z bivanja u Evropi. Uočujemo da Dominisovo djelo izlazi u vrijeme kad u Europi počinju vjerski ratovi (1618. počinje tridesetgodišnji rat). M. A. de Dominis spada u tzv. "kontroverzističkih teologa" koji raspravljaju, najčešće polemički, i o ključnim pitanjima razdora u kršćanstvu. Dominis raspravlja osobito sa dva svoja suvremenika koji su ujedno i najznačajniji tadašnji katolički teolozi s Robertom Ballarminom (1542.-1621.) i Fransciscom Suarezom (1548.-1619) te s crkvenim povjesničarom Baronijem (1538.-1606.). De Dominis je imao značajan utjecaj na kasnije crkvene pisce, osobito na one koji su se, u okviru katoličanstva, protivili načinu centralističkog upravljanja Crkvom od strane rimskog pape. Taj je utjecaj trajao od 17. pa sve do 20. stoljeća. Autori često povezuju Dominisa s galikanizmom i govore o njegovu utjecaju na tu struju. Govore i o utjecaju na jansenizam. Tako je J. Turmel (Historie de la theologie positive du concile de Trente au concile du Vaticana, Paris, 1906, str. 516) stavio Dominisa uz bok velikih kontraverzista R. Ballarmina, I. Ecka i drugih značajnih te uputio na njegov utjecaj na galikanista E. Rishera. Tarmel tvrdi da je Dominis utjecao i na druge značajne galikaniste i antirimske teologe i nabraja ih: Noel Alexandre, A. Dupin, J. B. Bosuet, J. N. Hontheim (Febronije), J. V. Eybel, J. J. I. Dollinger. Reakcija na Dominisova djela, u brojnim i raširenim publikacijama, također pokazuje kako je Dominis svojim djelima i postupkom pokrenuo i uznemirio duhove u Europi. Objavljivanje Dominisovih djela omogućuje ponovni susret s tm splitskim nadbiskupom koji se usudio uključiti u misaone, vjerske, duhovne, društvene i političke procese koji još ni danas nisu dosegli svoje konačno rješenje. S Dominisom se ni danas mnogi neće složiti, no sigurno je da je pokrenuo pitanja koja se ne mogu ni danas zanemariti ni ostaviti bez odgovora.
Franjo Pšeničnjak
Iz recenzije djela De repudlica ecclesiastica, Libri V - IX i liber VI appendix |
